(fotografija: privatna arhiva)
Predstavnici Centra za sigurnosne studije (CSS) su u okviru projekta „Jačanje institucionalnih kapaciteta kroz širenje iskustava učesnika u mirovnim misijama“, koji finansijski podržava Kanadski fond za lokalne inicijative, razgovarali s gospodinom Josipom Brajkovićem, osobnim pomoćnikom načelnika Zajedničkog stožera Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Gospodin Brajković je već preko dvadeset pet godina u odori, a prije dvije godine promaknut je u čin pukovnika. Završio je Zapovjedno stožernu školu na Hrvatskom Vojnom Učilistu u Zagrebu i dobitnik je priznanja američke vojske za ostvarene rezultate u mirovnoj misiji u Islamskoj Republici Afganistan, kao i pohvale ministra obrane Bosne i Hercegovine.
Gdje i koliko dugo ste bili u mirovnoj misiji i kakvo je Vaše generalno iskustvo?
U dosadašnjem razdoblju, učestvovao sam u tri različite mirovne misije u Islamskoj Republici Afganistan u sklopu koalicijskih snaga. Moje prvo sudjelovanje u misiji bilo je 2012. godine, u sklopu američko-jadranske inicijative A-5, NATO Training Mission Afghanistan (NTM-A), u kojoj su sudjelovale sve zemlje našeg okruženja, izuzev Srbije. Druge dvije misije bile su u okviru postrojbe za osiguranje i zaštitu objekata i osoba (Force Protection Unit – FPU). Tačnije, druga misija, International Security Assistance Force (ISAF) je bila sa danskim kontigentom, gdje smo na jugu Afganistana provodili zadaće osiguranja dijela baze Bastion, dok je treća misija, Resolute Support Mission (RSM) bila u bazi Bagram, gdje smo radili, također, zadaće osiguranja za američku vojsku i stekli ogromno povjerenje koalicijskih partnera. U misijama se stekne ogromno iskustvo u radu s različitim nacijama i kulturama i to se ne može ničim nadomjestiti. Odlaskom u mirovnu misiju, svaki vojnik dosta toga nauči i usavrši te stekne iskustvo koje mu može biti satisfakcija za daljnji rad nakon povratka u matičnu državu. Meni je osobno bila ogromna satisfackija da naučim što više o NATO standardima i da danas mogu da ih primijenjujem u radu sa svojim kolegama na trenutnom radnom mjestu.
Koji su Vam oblici formalne i neformalne pripreme za mirovne misije najviše pomogli tokom angažmana?
U Oružanim snagama Bosne i Hercegovine (OS BiH) postoje norme i standardi koje svaki vojnik mora zadovoljiti da bi otišao u mirovnu misiju. Uglavnom, svi moraju proći kroz tri faze izobrazbe. Prva faza je individualna, gdje se svaki kandidat osobno priprema kroz adekvatnu literaturu i kroz naučene lekcije. Druga faza podrazumijeva kolektivne obuku, dok je treća direktno usredotočena na misiju. U vrijeme kada sam se pripremao za misiju u Islamskoj Republici Afganistan, imao sam sreće, jer je mobilni tim Sjedinjenih Američkih Država dolazio dva puta kod nas u BiH i pripremao nas. Mogu reći da sam najviše naučio od ljudi koji su osobno prošli kroz misije u Iraku i Afganistanu.
Opišite nam Vaše dnevne radne zadatke tokom trajanja misije?
U prvoj mirovnoj misiji bio sam Načelnik stožera škole vojne policije internacionalnog mentorskog tima NATO Training Mission – NTM. Provodili smo različite vojno-policijske obuke sa pripadnicima Afganistanske Nacionalne Armije (ANA). Konkretno, moja zadaća je bila mentoriranje i nadziranje rada Načelnika stožera škole vojne policije ANA. Tijekom te misije dobro smo surađivali, svakodnevno nadgledali obuku, na licu mjesta pravili korekcije i dogovarali jasne planove za svaki dan tijkom boravka u misiji. Za šest rotacija, uspjeli smo u dobroj mjeri osposobiti afganistanske snage da sami „proizvedu“ vojnog policajca koji može adekvatno obavljati vojno-policijske zadaće na području Afganistana. Također, moram dodati da se prva misija totalno razlikuje od druge dvije, gdje nismo imali toliko svakodnevnog dodira s afganistanskim snagama sigurnosti. Misije “Force Protection Units” (FPU) su specifične. Bio sam zapovjednik kontigenta FPU, i postrojba kojom sam zapovjedao provodila je zadaće osiguranja osoblja i objekta koalicijskih snaga 24 sata tijekom cijele misije.
Koje su to prednosti i poteškoće boravka u mirovnoj misiji?
Krenuću najprije od poteškoća. Po meni je pravi izazov otići prvi put u mirovnu misiju, jer nije baš zgodno kada idete šest mjeseci u neko područje gdje nikad niste bili. Potrebna vam je dobra psihofizička priprema. Mene kao zapovjednika, uz sve ostale pripreme, individualno je pripremao i psiholog OS BiH jer sam imao veliku odgovornost u misiji. Vojnicima, koje sam vodio u misiju, morao sam biti prije svega zapovjednik, a onda i suborac, obitelj i njihov prijatelj, tako da je veoma važno da ste psihički spremni na tu ulogu. Tijkom boravka u misiji, jednu od poteškoća predstavlja odvojenost od obitelji. Pošto sam oženjen i imam suprugu i dvoje djece, bilo je jednako važno pripremiti i obitelj prije odlaska u misiju, jer su sva ona zaduženja, koja sam ja vodio, prenesena na suprugu i djecu. Po meni, prednosti boravka u misiji su prvenstveno praksa koju stičete na terenu, odnosno mogućnost da praktično usvajate NATO standarde, kao i boravak u internacionalnom okruženju gdje imate prigodu usavršiti engleski jezik. Dodao bih također i razna prijateljstva koja sam stekao u misiji.
Šta ste naučili i koje su beneficije rezultat Vašeg angažmana u mirovnoj misiji?
Kao što sam prethodno rekao, za mene je najveća satisfakcija u mirovnoj misiji bila usvojiti NATO standarde. Pored toga, usavršio sam i strani jezik, a sve skupa mi je pomoglo da u međuvremenu napredujem u profesionalnoj karijeri. Angažmanom u mirovnoj misiji, financijski aspekt naravno dobro dođe, ali nije na prvom mjestu. Smatram da su iskustvo, znanje i standardi koje steknu učešćem u misiji benefiti koji svakom sudioniku veoma znače.
Koliko je prema Vašem mišljenju bitan angažman žena u mirovnim misijama?
U biti, u vojsci ne bi smjelo biti podjele poslova na muške i ženske i osobno ih nikada ne bih dijelio. Smatram da u vojsci postoje određeni poslovi koje žene mogu izvršiti, a muškarci ne mogu. Ženski angažman je posebno neophodan kada su u pitanju poslovi rada na prijavno propusnoj službi, na ulazu u zgrade, gdje se mora provesti detaljna kontrola svih posjetitelja. Isto tako, u nekim misijama, poput one u Islamskoj Republici Afganistan, treba shvatiti kulturološke razlike i poimanje žene. Stoga, želim da ohrabrim žene da ulaze u vojsku i da se prijavljuju za odlazak u mirovne misije.
S obzirom na iskustvo stečeno u mirovnim misijama, koje su Vaše preporuke za buduće kandidate?
OS BiH su istinski veleposlanici i profesionalci diljem svijeta, a prvenstveno u ratovima zahvaćenim područjima, gdje rade izrazito dobar posao. Smatram da nema časnijeg posla od „BITI VOJNIK“ i zato bi ohrabrio sve vojnike, dočasnike, časnike da se prijave za sudjelovanja u mirovnim misijama. Iskustvo, znanje i prijateljstvo koje steknete tamo zaista vrijedi i zato se prijavite i budite veleposlanici svojih zemalja.
“Mišljenja sadržana u ovoj publikaciji ne odražavaju obavezno i mišljenja Vlade Kanade”