Svetlana Savić, Mlađa inspektorica
Policija Brčko distrikta BiH
Zašto ste se odlučili za policijski posao i koliko dugo već radite u policiji, na kojim poslovima i zadacima?
Odlučila sam se za policijski posao još dok sam bila u osnovnoj školi. Za tu odluku mogu da zahvalim roditeljima, jer su mi uvijek prilikom vaspitanja, dok sam bila mala, govorili: „Ukoliko se izgubiš u nekom gradu ili na ekskurziji i kada vidiš čiku u uniformi, prvo idi čiki u uniformi, tu ćeš dobiti traženu pomoć“. Tako da sam nakon osnovne škole zvala srednju školu MUP-a da vidim da li primaju žene. Međutim, nisu primali. Srednju policijsku školu mogli su da završavaju samo muškarci, ali su mi tad rekli da mogu poslije srednje škole da upišem tadašnju višu školu unutrašnjih poslova, što sam i uradila 1998. godine.
Počela sam raditi 21. januara 2000. godine. Bila sam jedna od tri žene koje su počele da rade prvi put u policiji u Brčkom. Ja sam počela da radim u jedinici kriminalističke policije, moja kolegica Stanislava Gudeljović je radila u jedinici saobraćajne policije i druga kolegica Magdalena Maksimović je počela da radi u jedinici opće policije. To je bio prvi put otkako postoji policija u Brčkom da su žene počele da rade kao ovlaštena, službena lica zajedno sa svojim muškim kolegama.
U kojoj mjeri se policijski posao odražava na privatni život?
Policijski posao je nešto što je sastavni dio vašeg privatnog života. Vi ne možete biti policajac osam sati i otići kući i reći: „Ja završila sa poslom, nisam više policajac“.To je prosto nemoguće. Ukoliko se odlučite za ovaj posao, vi ste policijski službenik dvadeset četiri sata. Da, to se odražava na vaš privatni život u svakom pogledu, jer ne možete više, kao prije, da slavite svaku Novu godinu, budući da neku Novu godinu morate radite. Isto tako, ne možete svaki Prvi maj da ne radite, da idete na izletišta. Neki Prvi maj ćete da budete dežurni, ali ljudi koje vole ovaj posao, pogotove djevojke, lako se nose s tim.Ipak, da se to izbalansirati, da se korigovati, organizovati onako kako bi trebalo.
Ja sam inače malo temeperamentnija osoba i mene ne drži mjesto. Volim zbivanja i kancelarijski posao, da me se zatvori osam sati, ne znam kako bih se tu snašla. Inače, Srednju ekonomsku školu sam završila tako da bi kancelarijski posao bio ono osnovno što bih radila. Onda mi sama pomisao na to nije odgovarala. Volim teren, istrage, generalno volim ljude i volim da pomažem ljudima. Tako da ovaj policijski posao smtaram jednim humanim poslom, jer mi smo tu bukvalno da pomažemo ljudima i preventivno, što je i svrha policijskog posla, a naravno i represivno u pojedinim slučajevima.
Koji je Vaš recept za balans između privatnog i profesionalnog života?
Ja sam osamanaest godina u braku. Dvadeset i jednu godinu radim u policiji. Imam dva sina, što znači da sam našla neki balans gdje to funkcioniše. Tako da moj recept je da, prilikom odabira partnera, imate partnera koji će da vas podrži u svim vašim noćnim smjenama, odlascima od kuće u različito doba dana i noći. Morate da imate nekog ko će moći da vas prati, da vas podržava u tome da bi uspjeli da izbalansirate posao i kućne obaveze.
Sa današnje tačke gledišta i stečenog iskustva, da li biste ponovo odabrali da budete policijska službenica?
Ako bi mi se ponovo pružila prilika da budem policijski službenik, definitivno bih ponovila sve isto. Ja se nijednog momenta nisam pokajala. Naravno, bilo je svega, uspona i padova te različitih predrasuda kako na poslu tako i među građanstvom, ali, svejedno, to nije uticalo da se ja bilo kojeg mometa pokolebam i odustanem od toga. Odustajanje, čak, nije bilo u opciji, uopšte nisam razmišljala o tome.
Koje prednosti donose žene u policijskom poslu?
Žene u policijskom poslu imaju višestruke prednosti. Ja sam imala priliku da upoznam koleginice koje rade u specijalnim, antiterorističkim jedinicama. Ja sam zaista fascinirana.To su mlade djevojke koje, zajedno sa svojim muškim kolegama,obavljaju iste poslove kao i oni.
Što se tiče istražnih radnji, također, tu žena kao policijski službenik, pogotovo kod krivičnog djela silovanja, ima višestruku ulogu. Prilikom vršenja intervjua, saslušavanja žrtve silovanja, daleko je lakše otvoriti žrtvu silovanja, ako ste žensko i ako znate otprilike kako da pristupite nekome ko je preživio drugo najgore krivično djelo poslje ubistva. Također, gdje su žrtve djeca, prilikom zlostavljanja, tu je daleko lakše, prirodno je da žena obavi taj intervju, pogotovo žena koja je adekvatno školovana, koja ima određene obuke, koja je majka i koja će drugačije da pristupi tom djetetu u komunikaciji i imati određene emocije prilikom toga, mada emocije ponekad treba isključiti. Lakše je dijete otvoriti i dobiti sve adekvatne informacije da bi se nastavile istražne radnje.
Da li ste se tokom svoje profesionalne karijere susretali sa predrasudama prema ženama u policiji i na koji način ste se borili protiv njih?
S obzirom da sam dvadeset i jednu godinu u policiji, susretala sam se s predrasudama, što od strane kolega takoi sa predrasudama građana Brčko Distrikta, jer na samom početku ljudi nisu naučili da žene budu policijski službenici. Jednostavno, to je bilo nešto novo u ovom mjestu iz kojeg dolazim i gdje sam počinjala da radim. Međutim, to se vremenom mijenjalo, sve je manje predrasuda, sve je više koleginica koje dolaze i koje se bave policijskim poslom, tako da nove generacije dolaze, vjerovatno zahvaljujući obukama u školi, policijskim akademijama.
Sve manje predrasuda je prema ženama policajcima, istražiocima, a to stanje se odražava i na građanstvo Brčko Distrikta, tako da nam nije više nebično i nije ništa čudno što vidite ženu u uniformi dok je to, recimo, prije dvadeset godina bilo vrlo čudno.Tada su se okretali za vama pa različita mišljenja i komentari. Međutim, s tim se jednostavno naučite boriti, ne pridajete posebnu pažnju tome, pokušavate ignorisati koliko možete naravno, ali sve zavisi individualno od policijske službenice.Nismo mi sve iste, neko se nekako nosi s tim, neko je za nešto bolji, neko za nešto drugo, tako je isto i u policijskom poslu.
Na koji način povećati broj žena u policijskim strukturama u BiH?
Moje mišljenje je da projekti ovakvog tipa su jako dobri da se upoznaju žene sa radom policijskih službenica u organima bezbjednosti, a također jedan od naših projekata, koji smo mi radili prije dvije godine, žene u policiji Brško distrikta, isto je na određeni način promovisao policijsku službenicu sa namjerom da se što više žena prijavljuje na policijske akademije. Imali smo čak predavanja u osnvnim školama, gdje smo se odlučile za osme razrede i izvršena su predavanja u osnovnim školama na cijeloj teritoriji Brčko Distrikta i predstavile smo zanimanje policijskog služebnika i službenice i ulogu policijske službenice u policijskom poslu.Na taj način, nastojali smo da djevojčice i dječake, sa više akcenta na djevojčicama, koji završavaju devetogodišnju školu da se odlučuju za slična zanimnja gdje bi nastavile naš rad, jer ja već dvadeset godina radim, još deset i odoh u penziju. Neko mora da nastavi dalje da to ne stane na tome.
Koji su Vam bili najveći izazovi/poteškoće u profesionalnom usponu, prilikom napredovanja i dolaska do tenutne pozicije?
Meni je žao da kažem da žene ne napreduju istim tempom kao muškarci još uvijek. Ja se iskreno nadam da će se to vremenom promijeniti, jer jednostavno mora da se promijeni!Sve se promijenilo zadnjih dvadeset godina. Toliko se toga promijenilo da imamo mrežu žena policijskih službenika, razne vladine i nevladine organizacije, imamo zakone koje nismo imali, tako da će se i to promijenti. Međutim, muškarci daleko brže napreduju nego žene u policjskom poslu.
Koja je Vaša poruka za žene koje razmišljaju o karijeri u policijskim strukturama?
Ja bih željela da poručim svim mladim djevojkama, ženama koje žele da se bave policijskim poslom da se slobodno odluče na to. Mi možemo da radimo isto što i naše kolege policijski službenici i možemo da radimo čak i više nego oni, jer mi smo malo drugačije.Imamo više empatije i trebamo da se nastavimo boriti za ravnopravnost u svim segmentima društva pa tako i u policiji.
