Sarajevo, 3. 7. 2024. godine
Posljednji sastanak vladajuće koalicije u Mostaru nije protekao u euforičnom raspoloženju, kao što je to mnogo puta prije predstavljeno na press konferencijama i kada je bilo razloga da se javnosti predoči određeni napredak, ali i slučajevima kada je nastavak dijaloga bez konkretnih rezultata bilo jedino ostvarenje.
U izjavi za medije, na kojoj se obratio samo predsjedavajući HDZ-a BiH gospodin Čović, još jednom je iskazano devalviranje institucije Predsjedništva BiH. Naime, uprkos tome što su mu ustavne nadležnosti Predsjedništva BiH više nego poznate, novinarima je naveo da će nakon odluke o budžetu za 2024. godinu na Vijeću ministara BiH u četvrtak, isti u roku od nekoliko dana usvojiti i oba doma Parlementarne skupštine BiH. Pri tome je svjesno zanemario ustavne nadležnosti Predsjedništva BiH, koje je ovlašteno da na osnovu prijedloga Vijeća ministara BiH donese Zakon o budžetu institucija BiH i uputi ga u parlamentarnu proceduru.
Imajući u vidu konstantno ignorisanje institucije Predsjedništva BiH od političkih lidera, ali i Vijeća ministara BiH, biće zanimljivo vidjeti da li će Predsjedništvo BiH odlučiti da u istovjetnoj formi proslijedi Zakon o budžetu u parlamentarnu proceduru. Predsjedništvo BiH će možda iskoristiti ovu priliku da se izbori za svoju političku agendu koju promoviše i zagovara, ali i povrati status ove institucije u odnosu na izvršnu i zakonodavnu vlast koja selektivno realizuje ispregovarane dogovorene interese, ponekad u zaista teškim okolnostima.
U prvom redu to se odnosi na euroatlanske integracije, koje zdušno zagovaraju u interesu građana i države dva člana Predsjedništva BiH, g. Bećirović i g. Komšić. U prijedlogu budžeta su brutalno, od ministra finansija BiH, izignorisani zahtjevi Ministarstva odbrane BiH za izdvajanja namijenjena modernizaciji i opremanju Oružanih snaga BiH. Dok sve zemlje u svijetu i okruženju izdvajaju znatno veća sredstva za zaštitu odbrambenih nacionalnih interesa, 80% budžeta za odbranu u BiH izdvaja se za plate i naknade uposlenika. To zasigurno ne omogućava dostizanje interoperabilnosti s NATO snagama, koje to jasno traže od svih svojih partnera opredijeljenih za članstvo. Dok se granice izdvajanja za odbranu pomijeraju na više od 2% BDP, koliko su dogovorile NATO članice, izdvajanja za OS BiH ostaju manja od 1% BDP.
Na istom fonu je i evidentan zastoj na NATO putu, koji se samo entuzijazmom i angažmanom rukovodstva i pripadnika Oružanih snaga BiH održava na površini potrebne i tražene saradnje. Na ruku BiH ide i međunarodni ambijent, pri čemu čelnici NATO zemalja blagonaklono gledaju na svaki pomak koji BiH uradi na NATO putu, ali su svi svjesni formalnog prekida saradnje. Nedostavljanje Programa reformi za 2023. godinu, nakon tri godine uzastopnog upućivanja u sjedište NATO štaba u Briselu tog zvaničnog dokumenta o obuhvatu saradnje između NATO-a i BiH, nanosi ogromnu štetu integrativnom procesu. Na ovo je nedavno javno upozorio i naš ambasador u Misiji pri NATO, g. Filipović. Podsjećanja radi, upravo je ovaj dokument svojevremeno bio uslov tadašnjeg saziva Predsjedništva BiH da se formira prethodni saziv Vijeća ministara BiH, što su i međunarodni akteri veoma blagonaklono podržali.
Zanemarivanje realizacije obaveza od Vijeća ministara BiH ogleda se i u odnosu na zaključak sa sjednice Predsjedništva BiH, održane 21. februara 2024. godine, kojim se zadužuje Vijeće ministara BiH da u roku od šest mjeseci pripremi i dostavi na usvajanje novu sigurnosnu politiku BiH, uz obrazloženje da postojeća nije značajnije dopunjavana i ažurirana od njenog usvajanja.
Umjesto toga, na dnevni red se uporno pokušava uvrstiti Odluka o osnivanju radne grupe Vijeća ministara BiH, koja će pratiti implementaciju realizacije sigurnosne politike donesene još davne 2006. godine.
Opstrukcije izvršne vlasti primjetne su i u domenu vanjske politike. Na posljednjih nekoliko sjednica Predsjedništva BiH izvršena su i imenovanja pojedinih ambasadora na pozicije u diplomatsko-konzularna predstavništva, čije je otvaranje dogovoreno prije par godina. Uprkos koncenzusu postignutom na nivou Predsjedništva BiH, Vijeće ministara BiH nije osiguralo izmjenu Pravilnika o unutrašnjoj sistematizaciji Ministarstva vanjskih poslova BiH, jer postojećim pravilnikom nisu sistematizovana mjesta novih ambasadora i osoblja u proširenoj diplomatsko-konzularnoj mreži. U praksi to znači da, uprkos traženju agremana i eventualnom dobijanju istih od zemalja prijema, Ministarstvo vanjskih poslova BiH neće biti u mogućnosti uputiti ambasadore ili generalne konzule na destinacije radi nemogućnosti regulisanja radnopravnog statusa imenovanog lica na poziciju koja nije predviđena trenutnom sistematizacijom.
Postojeći dogovor iz Mostara pozitivno je ostvarenje u datim okolnostima te bi usvajanjem budžeta bio ispunjen i jedan od uslova za povlačenje finansijskih sredstava iz Plana rasta EU, koja su obezbjeđena za region Zapadnog Balkana. Ova velikodušna podrška EU za provođenje ekonomskih reformi i regionalne saradnje svakako je više nego dobrodošla i njena implementacija od naših vlasti svakako će doprinijeti i toliko neophodnom ekonomskom prosperitetu građana i privrednika u BiH.
Pri svemu ovome, ne smije se zanemariti evropski put BiH koji je, od dobijanja zelenog svjetla za početak pregovora s EU, potpuno i neopravdano pao u drugi plan. Stoga bi se i fokus domaćih političara pod hitno trebao usmjeriti na ispunjavanje preostalih uslova za usvajanje pregovaračkog okvira, kao neophodnog uslova za održavanje Međuvladine konferencije, odnosno dobijanje datuma za početak pregovora. Imajući u vidu nadležnosti Predsjedništva BiH u realizaciji prioriteta vanjske politike, korekcija kursa Vijeća ministara BiH bi svakako bila pozitivan i blagovremen doprinos. Iz iskustva znamo da svako kašnjenje sa sobom povlači nove uslove od EU. Već tako su, na prvobitna dva zahtjeva (Zakon o sudu i Zakon o VSTV-u), sada pridodati i Zakon o graničnoj kontroli i Zakon o zaštiti ličnih podataka. S novim sazivom Evropske komisije i dodatnim kašnjenjem, realno je očekivati da će se ova lista uslova sve više proširivati, a samim tim i interesi građana prolongirati kao mnogo puta do sada.
U cilju zaštite integriteta ambasadora koje su imenovali, članovi Predsjedništva BiH se svakako trebaju očitovati i na iskazanu sujetu pojedinaca iz Ministarstva vanjskih poslova BiH. Neprimjerena prepiska ka uposlenicima Misije BiH u UN, koja je nekako dospjela u javnost, a vjerovatno adresirana ambasadoru Lagumdžiji, radi samih građana zahtijeva energičan i nedvosmislen stav onih koji su po ustavu zaduženi za vođenje vanjske politike.
Navedeni primjeri predstavljaju samo mali osvrt na genezu oprečnih odnosa između Predsjedništva BiH i predstavnika političkih elita sa kojima po ustavu dijele nadležnosti u različitim segmentima funkcionisanja vlasti pa će, stoga, biti zanimljivo vidjeti kako će se članovi Predsjedništva BiH odnositi prema onome što politički lideri stranaka predstavljaju kao zadnju šansu za opstanak koalicije na državnom nivou u postojećim okvirima.