(fotografija: privatna arhiva)
Predstavnici Centra za sigurnosne studije (CSS) su u okviru projekta „Jačanje institucionalnih kapaciteta kroz širenje iskustava učesnika u mirovnim misijama“, koji finansijski podržava Kanadski fond za lokalne inicijative, razgovarali s gospođom Irmom Bećirović, vojnikinjom I klase u Vojnoj policiji Bosne i Hercegovine. Gospođa Bećirović je u vojnoj službi od 2010. godine, a tokom 2013. boravila je u mirovnoj misiji u Afganistanu, tokom koje je za postignute uspješne rezultate dobila mnoge pohvale i medalje.
Gdje i koliko ste bili u mirovnoj misiji i kakvo je Vaše generalno iskustvo?
U periodu od januara do septembra 2013. godine boravila sam u mirovnoj misiji u Kanhadaru u Islamskoj Republici Afganistan. Misija je bila vojno-policijskog karaktera, a iz Bosne i Hercegovine (BiH), osim mene, u misiji je učestvovalo još 26 pripadnika iz bataljona vojne policije i bili smo u sastavu američkog kontigenta. Naš zadatak bila je pratnja konvoja, a ja sam pored toga bila u sastavu žena koje su obučavale žene policajke Afganistana. Iskustvo stečeno u mirovnoj misiji je jedinstveno, kako na vojnom polju, tako i u privatnom životu. Kao vojnik, postanete sposobniji i spremniji, zbog čega smatram da bi svako od nas, profesionalnih vojnika, trebao proći kroz misiju, da bi znao zašto zapravo radi ovaj posao. Tokom misije, najviše me dojmio način života, kultura, tradicija i običaji lokalnog stanovništva u Afganistanu.
Koji su vam oblici formalne i neformalne pripreme za mirovne misije najviše pomogli tokom angažmana?
Kada je riječ o formalnoj pripremi, prije odlaska u mirovnu misiju prošli smo kroz predmisionu obuku u trajanju od šest mjeseci. Obuka je jednim dijelom održana u BiH, a u dva navrata smo išli u Saveznoj Republici Njemačkoj i jednom u Sjedinjene Američke Države. Predmetna obuka podrazumijevala je razne aspekte pripreme za mirovnu misiju, poput prve pomoći, rada na terenu, pratne konvoja i slično. Tokom ove faze, upućeni smo i u način života u mjestu gdje odlazimo u mirovnu misiju, kroz prezentacije i razgovor sa kolegama koje su već boravile u istim i sličnim misijama. Također, tokom obuke često smo imali provjere fizičke spremnosti, kako bi utvrdili naš napredak. Što se tiče neformalne pripreme, meni lično su bile najvažnije psihičke pripreme te podrška kolega sa kojima sam bila na obuci, jer smo bili dobar tim, pomagali se međusobno, davali savjete i ohrabrivali, kako prije, tako i tokom misije. Razgovor sa psihologom je, naravno, bio od velikog značaja za pripreme, ali je ovaj drugi aspekt, posebno po dolasku u misiju bio od neprocjenjivog značaja, jer smo kao tim više suosjećali i međusobno se razumjeli, jer smo u istoj situaciji.
Opišite nam Vaše dnevne radne zadatke tokom trajanja misije?
Osnovni posao vojne policije u mirovnoj misiji u Kanhadaru u Afganistanu bila je pratnja konvoja i osiguranje tog područja, kao i pružanje pomoći pri obučavanju vojne policije Afganistana. Usko smo sarađivali sa njihovom lokalnom policijom i pomagali im u svakodnevnom radu. Također sam bila i u sastavu ženskog personala koji je bio zadužen za obuku žena policajki u Afganistanu i kroz tu obuku sam zapazila da one ne znaju mnogo stvari neophodnih za rad, kao što je na primjer prva pomoć.
Koje su to prednosti i poteškoće boravka u mirovnoj misiji?
Prednost boravka u mirovnoj misiji je, prije svega, iskustvo koje stičete na poslovnom, ali i ljudskom planu. Tokom boravka u misiji jednostavno sazrete kao osoba, promijenite poglede na život i mnoge stvari koje vam do momenta pred dolazak u misiju nisu bile od posebnog značaja. Tih osam mjeseci, koliko sam ja boravila u misiji, imate utisak da dok ste tamo, boravite u nekom drugom svijetu, izolovani ste od svakodnevnih stvari, nemate privatni život i rutina poslova vam je iz dana u dan ista. Zbog toga ste primorani da se fokusirate na samu misiju, na posao koji obavljate i ljude oko sebe.
Šta ste naučili i koje su beneficije rezultat Vašeg angažmana u mirovnoj misiji?
Osnovna beneficija je to što sam stekla veoma dobre prijatelje za cijeli život. U svakom trenutku su bili tu za mene, kao i ja za njih, i naš odnos neću nikada zaboraviti. Što se tiče posla, napredovala sam kao vojnik i stekla sam veoma značajno životno iskustvo. Pored toga, usavršila sam i engleski jezik, obzirom da sam 8 mjeseci svakodnevno koristila samo taj jezik. Što se tiče finansija, mislim da to i jeste jedan od motiva ljudi koji odlaze u mirovne misije, ali kada bi mi neko sada rekao da odem u misiju, koja ne bi bila plaćena ili bi bila plaćena duplo manje, svejedno bih otišla. Učestovati u mirovnoj misiji je ogromno iskustvo, koje se ne može steći nigdje drugo i nema cijenu.
Koliko je prema Vašem mišljenju bitan angažman žena u mirovnim misijama?
Angažman žena u mirovnim misijama je jako bitan, jer mnogi zadaci u misiji se ne mogu raditi bez žene. Jedan od primjera je pretres prilikom ulaska u bazu, koji sam, u slučaju ženskih osoba, morala obavljati ja ili neka od kolegica iz drugog tima. Što se tiče poslova i zadataka općenito, obavljala sam iste zadatke kao i moje muške kolege i od mene se očekivalo jednako kao i od muških pripadnika da te zadatke obavim uspješno. Dakle, ni u kojem slučaju nisam primjetila da se na mene kao ženu gleda drugačije u profesionalnom smislu, bez obzira na stereotipe da ste kao žena pomalo plašljiva i da morate malo više raditi kako bi ste se dokazali da ste u rangu sa muškarcima u ovoj profesiji.
Šta mislite o položaju žena u mirovnim misijama i kakvo je Vaše lično iskustvo?
U mirovnoj misiji, žene su ravnopravne sa muškarcima, oni primaju iste iznose novca za posao koji obavljaju i od njih se jednako očekuju rezultati. Smatram da ne treba biti podjele ili razlike između muškarca i žene u misiji. Svaka žena koja ode, spremna je, i zna zasto je otišla u misiju i šta joj je činiti. Što se tiče mog iskustva, mislim da mi je najviše pomoglo što sam se psihički pripremila za tu ulogu, znala gdje idem i tamo prihvatila okolnosti kakve jesu.
S obzirom na iskustvo stečeno u mirovnim misijama, koje su Vaše preporuke za buduće kandidate?
U mirovnoj misiji stičete iskustvo kakvo ne možete steći ovdje. To što sam vidjela i naučila tamo, ne bih mogla vidjeti ni naučiti nigdje drugo. Moj način gledanja na vojsku i život općenito dosta se promijenio i sada drugačije gledam i na svoju uniformu. Svim budućim kandidatima preporučila bih da se dobro psihički pripreme za odlazak u mirovnu misiju, da tamo uspješno izvršavaju sve zadatke koji im se povjere, čuvaju sebe i druge, i funkcionišu kao tim, jer kao pojedinac ne mogu mnogo uraditi.
“Mišljenja sadržana u ovoj publikaciji ne odražavaju obavezno i mišljenja Vlade Kanade”